::Zvonko Karanović::
SVE NAJBOLJE PESME GOVORE
O ČEŽNJI I STAKLU I BRZIM AUTOMOBILIMA
I OSTALIM LOMLJIVIM STVARIMA
Ti i ja spavamo ispod stakla
i puštamo karavane da prolaze
kraj naših smrznutih prstiju
otišlim prijateljima
šaljemo telefonske impulse
da oboje more
na razglednici na kojoj piše:
Rusi su u orbiti
čajni kolačići na stolu
u hrani za bebe pronašli su
metalne opiljke
i dalje je sve isto, isto, isto…
a zatim pričamo o mesecu
i lajemo na TV ekran
do kasno u noć
novi dan se rađa
mladi i snažni glodači
mamutove kosti polaze
u bolje sutra
a ti bi se najradije
prerezanih vena uspavala
u kadi punoj tople vode
život je pun loših mogućnosti
saznala si to
dok si kroz umazani
podstanarski prozor
gledala topole kako igraju na vetru
ljubav je privilegija siromašnih
ljubav je dadilja ženskog srca
i zato sve najbolje pesme
ne govore o ljubavi
a ti samo želis da znaš
kuda je otišao tvoj život
i zašto si provela deset godina
s čovekom koga sada mrziš
ti i ja spavamo ispod stakla i ispraćamo vozove u najcrnjoj noći
mašemo im belim maramicama prislanjamo obraze na šine i puštamo
da se suze ponovo zalede
silazio sam u utrobu grada
kad si rekla
ti juriš u starost
a ja za to još nisam spremna
zelim da te odvedem odavde negde gde ima više svetla i gde su ljudi srećniji
ali samo okrenem ploču
plastika pucketa u sobi s roletnama
elektricity
elektricity
elektricity