Aussage::vs::Ausdruck

 

Faruk Šehić

Iz «Priče sa satnim mehanizmom», 2018

 

MOJA PRIVATNA ATLANTIDA :: ENGLISH :: МАКЕДОНСКИ ::

Čini mi se da je sve počelo kada je moj otac prestao čitati beogradsku Politiku. Bilo je to i prije nego što je održan 14. vanredni kongres SKJ. Od tog događaja pamtim suze slovenske delegatkinje Sonje Lokar. Njene tekuće emocije označavaju dolazak novog vremena.

Prvo su se pojavile leteće ektoplazme koje su preuzele kontrolu nad ljudskim umovima. Potom su ektoplazme dobile prava pravcata tijela, ali najtrajnijim se pokazaše kosturi u ilovači.

Zatim su došli androidi, potomci komandanta Datae. Oni su bili skoro poput nas. Riječ skoro će ih koštati životâ. Istrijebili smo ih, bili su presavršeni. Onda slijedi etapa kiborga sa udaljenih sazviježđa do kojih se nije moglo dobaciti ni grabljama iz priče Branka Ćopića, kojima su dječak i lutalica Petrak htjeli dograbiti Mjesec sa prvog brežuljka.

Poslije kiborga nailaze ljudi-petokrake. Oni nemaju nikakvu ideju, ne zalažu se ni za kakvu opciju, i pristaju na sve kao Fikret Abdić. Ruke i noge i glave su oštri kraci ovih neobičnih bioloških pentagrama. Njihov zadatak je da se na šiljatim kracima kotrljaju kroz vrijeme i prostor. Rekoh: nemaju sistem ideja, niti ih tuđa ideologija zanima. Kada naprave krug zemaljskom kuglom ne znaju ništa drugo osim ponoviti istu radnju. U konclogoru Buchenwald sam, mnogo godina kasnije, vidio zapregu kojom su logoraši premještali teške blokove crnog kamena s jednog kraja logora na drugi. Zvjezdoliki su me podsjetili na tu beskrajnu rabotu. Na točkove logoraške zaprege.

Potom našu zemlju naseljava nebeski plankton. Biljke mesožderi uvode diktaturu i osuđuju na smrt vegetarijance. Likuju oni koji od povrća najviše vole meso.

Laserskom brzinom se smjenjuju režimi, propadaju vlade kao žetoni kroz flipere starih zabavnih salona iz ranih osamdesetih. Postoji još jedno ulično poređenje koje volim: propao kao kauč.

Zatim se budi morska trava – kelp. Ona raste spiralno i liči na lance DNK i RNK. Trava osvaja kopno, napada cijele gradove. Nestaju civilizacije u nekoliko dana. Tonu kontinenti ka morskom dnu i mirno čekaju kada će biti proglašeni novootkrivenim atlantidama.

Zlatno doba čovjeka je prošlo i majmun je uzeo stvar u svoje ruke. Dešava se, više nego ikad, napredak unazad. Majmun je uveo majmunomorfnost kao estetski ideal, pa je sad in imati majmunoliku facu, i njihov karakterističan kicoško- đilkoški hod. Otpor je uzaludan. Svi žele biti poput majmuna.

Prije svega ovoga čitao sam beogradsku Politiku. Svijet je bio crn i bijel, stabilan kao švicarski franak. Berlinski zid je držao našu zbilju na svojim leđima. Naš Atlas je bio jak i siguran. Doduše, tad sam bio malen i volio sam gledati Jugoslaviju dječijim očima. Čitao sam kulturni dodatak Politike. Makazama rezao pjesme Allena Ginsberga i Đea Bogze. Učio tuđe stihove napamet. Čitao eseje i kratke priče. Ali najbolje od svega je bila zadnja strana novina odakle si pouzećem mogao naručiti knjigu sa dugačkog spiska. Napišeš ime, prezime, adresu i naziv knjige, te pošalješ poštom narudžbenicu. Dani koji slijede su puni iščekivanja. Ništa nije ravno tome. Ni Deda Mraz, ni pokloni za rođendan. Tako sam naručio Sto godina samoće G. G. Márqueza i Tolkienovog Hobita iz Nolitove biblioteke Raspust. Na spisku su bili i Rani jadi Danila Kiša, u kojima sam otkrio kako zvuči čista poezija i tuga u kratkim pričama.

Gdje sam ono stao? Ah, da, dolazili su teški dani. Te rat, te izbjeglištvo, te puška na ramenu, te ranjavanje, te ljubav, te ljubav spram rakije i cigareta. Da li znate koliko je slatka cigareta koju pušite pod baražom minobacačkih granata kalibra 60 mm? Bolje vam je da ne znate. Zato sam ja tu da vam to pojasnim. To mi je bila nesvjesna misija: preživjeti, pričati, pisati.

Te mrtvi, te ranjeni, te ožiljci na tijelu, i oni unutrašnji koji ne zarastaju vremenom. Pa knjige kao vrijedan ratni plijen. Čitanje uz svjetlost improvizovanih svjetiljki od lanenog ulja ukradenog iz trafo-stanice, i komada tkanine umjesto fitilja. Tad knjige mirišu na zapaljene kuće. Goruće štale bi me podsjetile na zvijezde iz Ivanove Apokalipse.

Zato grozničavo sanjam suze Sonje Lokar, jer su one slabašna protivteža vatrenoj stihiji. Čini mi se da je sve počelo kada je moj otac prestao čitati beogradsku Politiku. Mislim samo na nekolicinu početaka, raspad Jugoslavije, i rat u Bosni i Hercegovini. Više se nije moglo dobiti od života, ni od smrti. Upisali smo se u prvi razred apokalipse i nastavili školovanje.

 

:: Srdjan Mićić :: Bez naslova ::