Ilija Djurovic:: Ilija Đurović

 

K

 

 

Nemam O’Harinu pauzu za ručak, jer niko ne kuva.

Imam posao. Vozim rikšu gradom Berlinom.

Hranim Krojckeln.

Produžavam bolovanje dok me ne otpuste.

Isto radi moj otac u Podgorici. I on je bio vozač.

Moja djevojka misli da smo genetski neradnici.

Kažem joj da smo organski intelektualci.

Kaže mi da batalim više sa tim gramšijevskim sranjem.

Kažem joj da je kapitalista. Kažem kapitalistkinja.

Kažem da odbijam da me kinje hipsterska govna.

Kaže mi da sam u svakom slučaju neradnik.

Ali danas mi je niotkuda za sto sjela Karla iz Kostarike.

Rekla je da je moj anđeo čuvar, da ima sina od 18

i ćerku od 16 i da se u Južnoj Americi još može lijepo,

lijepo živjeti. Ljepše nego u smrdljvom Berlinu, kaže.

Kažem da sam vozač rikše i da sam srećan. Ona se smije,

lijepa, crna majka iz Kostarike.